komentiraj « ADVOCATUS DIABOLI
Prokleto loše lažete
Jesmo li zemlja licemjera?
Parižanke su u pravilu žene koje se uvijek prikazuju kao ikone stila i kraljice uličnog chica. Marketinški trik ili francuska pretencioznost?
Istina je kako prosječna Parižanka jednostavno ne mari što joj je kosa masna, a na očima se nadziru ostaci smokey eyesa od jučer. I tako bile one raščupane kratke kose ili masne verzije one svako jutro oblače svoje jednostavne crne džempere i obične traperice. Onda slijedi redovito kašnjenje na posao i sumanuto konzumiranje cigareta dok na ulici grabe prvi taksi samouvjereno zauzimajući centralnu poziciju na užurbanoj cesti bez ikakvog straha da će ih pokupiti koji autobus ili ljutiti vozač. Kada ujutro idete na posao sa Parižankom onda stječete dojam kako se radi o nekakvoj super ženi koja autonomno vlada svojim prostorom. Vrlo brzo pomislite kako su Parižanke neuništive, koketne i provokativne boginje koje svoj modni svijet grade sasvim nesvijesno ali onda dođe vikend.
Prije tri tjedna uvijek ista ekipa od nas četvero spremala se za večernji izlazak koji započinje u restoranu La Societe, a završava u Montani do ranih jutarnjih sati. Jedna od mojih prijateljica besprijekorni je primjer ove „neuništive" junakinje sa početka priče. O modi rijetko ozbiljno priča i u pravilu se ponaša kao da joj je odjeća važna poput skupljanja ukrasnih salveta iz devedesetih. Dok smo u njenom stanu ispijali prvo piće ona je nervozno tipkala na Blackberryu i saznala kako će istu rutu posjetiti njen bivši dečko. U roku dok si rekao „bellini" bijesno je kidala svoj minimalni crni džemper i bacila u zid bikerske traperice te uronila u potpuni kaos svog ormara.
Pošto će „on" biti tamo, priopćila je, trebati će „tešku artiljeriju". Iz čizama se preselila u visoke platforme, iz džempera u usku, sivu koktel haljinu. Razbarušena kosa pretvorila se u promišljeni, seksi koncept. Da je situacija kritično ozbiljna shvatili smo kada je izvadila klasični crveni Chanelov ruž - ženski simbol otpora. Znali smo kako se večer pretvorila u još jednu u nizu emocionalnih borbi.
Oružje u ovom slučaju? Moda.
Poanta ove crtice s početka priče? Svaki put kada kažete kako vam moda nije važna i kako je sve to „glup i površan svijet" zapravo lažete jer odjeću više nego išta drugo danas koristimo za razne obračune, koliko god oni iracionalni bili. Bez obzira na spol, seksualno preferencije, državljanstvo ili meridijan na kojem živite - moda je oružje. A igra je vrlo jednostavna: pobijediti ili umrijeti, kako bi rekla legendarna Glenn Close u Opasnim vezama.
Naravno, sada ćete na stol baciti šaku argumenata o tome kako je važna osobnost, ljepota duše i ostale fore i fazone koje vas na sve moguće načine idu zaštiti od bolne činjenice: moda nas tjera da se suočimo sa svojom površnošću. Priličan broj mojih prijateljica kroz život bile su alternativke i zagrižene intelektualke koje su svojom agresivnom modnom (ne)pažnjom uvijek htjele skrenuti pozornost na činjenicu koliko su „cool" i „neobične". Nakon svake boce vina u nekakvim stinim satima sve bi one kad tad počele psovati o nekoj super mršavoj glupači iz srednje škole. Taj trenutak uvijek mi je predstavljao vrhunac kontradikcije: „želim biti emancipirana, pametna i alternativna u bapskim odjevnim kombinacijama ali ću plakati o jebenoj zgodnoj plavuši iz srednje škole koja je imala dobre noge i super cipele".
Kuja je imala jebene cipele. To je ono što je važno. Naravno, cijela ova priča iz mojih rečenica zvuči kardinalno diskriminirajuće i stereotipno ali žene toliko lažu o modi da me to ne prestaje fascinirati. Lažu i muškarci ali njihov ego je previše velik da bi ga olako razbijali istraživanjem novih modnih ideja. Za razliku od cura, dečki kad tad usvoje istu formulu: u ruralnim dijelovima večernji totem postaje zlatni lanac, a u urbanijim dijelovima radi se o Lacoste ili Cesare Paciotti tenisicama dok u rukama zveckaju ključi tatinog aubomobila. Koliko god se činile različite, metode dokazivanja i prokazivanja uvijek su iste, bez obzira na spol. Sada zatvaramo ovo poglavlje i ulazimo u sasvim novo.
Dobar dio ove priče nastavlja se na prethodnu kolumnu koja je izazvala buru reakcija. Logično, najlakše je zapaliti na lomači sve te silne sponzoruše sa lažnim torbama i jeftinim ekstenzijama ali sam čin tog spaljivanja možda govori više o inkvizitorima nego o obilježenim žrtvama. Ljudi se zapravo užasavaju mode i zato se sigurnije osjećaju kada etiketiziraju nekog „glupog stilista", „napornog dizajnera" ili „blesavu sponzorušu". Ovaj strah produkt je društva u kojem živimo jer danas nije dovoljno biti dobar. Treba biti najbolji i najskuplji u svakom pogledu. Odjeća odavno nije funkcionalna životna potreba koliko alat za niz vlastitih obračuna i suočavanje sa kosturima iz ormara. Ali ne treba biti licemjeran i možemo lako zaključiti kako širi dio javnosti kod nas ne voli modu. Modni svijet u Hrvatskoj (ali i u svijetu) zna biti epicentar gluposti i ekstremiteta koji zahtijevaju hospitalizaciju i dugoročnu terapiju.
Hrvatska je po tom pitanju fascinantan primjer: od četiri milijuna stanovnika imamo oko dva milijuna manekenki, „poduzetnika", dizajnera, stilista i nogometaša. Ostalo su umirovljenici, djeca i nezaposleni. Ali koga boli briga za njih. I onda se tih dva milijuna ljudi guraju kako bi „upali" u koji modni magazin, na kakvu modnu reviju ili jednostavno preko noći postaju domaće „ikone stila": U ovim ekstremni slučajevima moda više nije alat za dokazivanje nekoj bivšoj ljubavi već poligon za sumanuto medijsko eksponiranje pod svaku cijenu. Onda potpuno razumijem zašto moja frendica-alternativka sa Filozofskog fakulteta sa gnušanjem odbija ideju „modnih ljudi u Hrvatskoj" kao što sa jednakim žarom priča o onoj kuji iz srednje škole sa jebeno dobrim cipelama.
Lako je meni tipkati i osuđivati ali to je proces u kojem sudjelujete svi na dnevnoj bazi željeli to priznati ili ne. Zbog potreba da pripadamo određenoj grupi povezanoj istim mišljenjem, koliko god lažno ono bilo, spremni smo lagati sami sebe i sve oko sebe. Iako konzumiramo modu od jutra do mraka svaki dan našeg života ne želimo ju prihvatiti jer to bi značilo da prihvaćamo sve te silne „stiliste, manekenke i kvazi-dizajnere na egotripu".
Priznajem sve ali postoji samo jedan nezgodan trik u cijeloj toj priči oko primjera „nemoralne" i „loše" mode u Hrvatskoj - vi ste ju stvorili i vi ju tražite. Tko je kupio jednu od najprodavanijih naslovnica ženskog tjednika sa obnaženim „modnim djelatnikom" na naslovnici? Ja nisam. Ali to ne znači da gotovo sto tisuća ljudi nije učinilo suprotno. Dakle, zanima vas jer tako možete pljuvati i bolje se osjećati. Ima li išta bolje nego nakon napornog radnog dana sjesti ispred računala i otići na forum.hr? Po pitanju foruma i tračeva mi Hrvati bi trebali osnovati Nacionalnu post-it „biblioteku". Iza lažnih nickova kreće žustra paljba po svemu što se kreće: „ona je kurva, oni su narkomani, on je peder" i niz se nastavlja.
Je li to zato što svi ti ljudi imaju jebeno dobre cipele koje vi niste imali?
Ili ste zbilja toliko moralno svjesni da modu želite filtrirati i estradnu scenu očistiti od tog silnog očaja? Samo, ako su vam to namjere imate previše čudna sredstva u postizanju tog plemenitog cilja. Red Carpet je „dno dna" ali to je najgledanija showbizz emisija u povijesti televizije na ovim prostorima. Tjednici su „smeće" ali tiraže nekako non stop uspijevaju opstati i ruše granice čitanosti sa najbizarnijim naslovnicama koje toliko gorljivo osuđujete. Ako onoj omraženoj starleti iz prve kolumne ispadne cijeli dekolte na pisti onda će na internet portalu taj članak imati najviše dnevnih čitanja? Tko gleda taj Red Carpet i tko kupuje te tjednike, tko paradira po forumima? Casper, prijateljski duh? Ili lord Voldemort iz Harrya Pottera koji ima mogućnost višestrukog multicipliranja?
Vrijednosti su iskrivljene i kod mode i kod estrade i kod politike ali nisu ih iskrivili Štrumfovi. Najmanji je problem što odjećom ne govorimo istinu o nama samima i želimo manipulirati generalnu sliku našeg prikaza. Problem nastaje onog trenutka kada istina nije poželjna. Siguran sam da bi 80% najoštrijih inkvizitora Louis Vuitton torbi bez previše razmišljanja prihvatilo istu kada bi im se pružila prilika. Izbjegavati istinu i odgovornost najlakši je put do suverenog poricanja. Ako vam je tako lakše: moda je glupa, svi smo mi u tom poslu isti idioti ali na koncu dana i dalje imamo jebene cipele. Zahvaljujući kome? Pa vama, bien sur.
P.S.
Moja Aude sa početka priče te je večeri u Montani pokidala haljinu, pukla joj je peta, crveni ruž završio je na zubima i u ranu zoru je zaključila kako će postati lezbijka. Ali zato mora ići u hitni shopping nove odjeće jer kako će drugačije ljudi skužiti da je promijenila momčad?
Grgo Zečić
photo: Solve Sundsbo, Terry Richardson, Miles Aldridge, Ellen Von Unwerth
Dobre kombinacije za prihvatljivu cijenu
Kožne vruće hlačice za šetnju Cannesom
5 traper jakni ispod 400 kuna
Ona izgleda savršeno i u jednostavnim kombinacijama
Što se dogodilo s Nininom haljinom?
Koja poznata Hrvatica ima najbolje proljetno izdanje? 
Glamur na crvenom tepihu rezerviran je za Jennifer Lopez 
Vojvotkinja od Cambridgea oduzima dah u Jenny Packham haljini 
Kristen Stewart uskočila u Louboutinke 
Kate Moss osvaja u crnom
dodaj komentar 23 komentara
Bravo!! Dobar komentar, odličan članak!
odjenem li svoje najbolje komade odjeće kad se osjećam najjadnije? DA
iako se slažem sa iskazanim mišljenjem da većina ljudi ima problema sa prihvaćanjem sjajno odjevenih ljudi, razumijem zašto je to tako - napad JE najbolja obrana. I sama sam bila takva dok nisam shvatila da mi obrana ne treba - tko će gledat i komentirat moju frizuru, najlonke ili nešto sedmo neka samo izvoli. Nosim to jer mi se sviđa i tu za mene staje svaka rasprava.
Nisam plitka jer nosim štikle; no ja imam mišljenje i o Izraelu i o Palestini jer je to moj izbor. I da, mogu istodobno biti i lijepa i pametna.
Prokomentiram i ja s frednicama nečiju kombinaciju ali obično se radi o nekim fejk komadima - osobno se previše poštujem da bih nosila nešto fejk i ''prodavala'' to pod original.
Htjela bih si i ja Marc Jacobs torbu u ormaru, ali ću je imati kada zaradim za nju - najviše me boli kada vidim zlatnu maldež kako bez duha nosi total look a mogu to nositi jer je netko njihov u 90ima krao...nažalost u takvu ekipu se gleda s divljenjem (čast izuzecima koji su sve postigli svojim radom, trudom i zalaganjem - na njima se vidi da itekako cijene tu torbu od 5, 000 kn:-))))
A ex jugoslavija...po meni jos uvijek prozivljava fazu i fascinaciju modom i zvjezdanim nebom koju je zapad odavno pozivio. I usporedujuci tu fascinaciju iz ranih 90-ih i sada, itekako se osjeti napredak prema pozitivnom.
Usporedivanje francuske sa nama je, ruku na srce, notorna glupost.
Jednako bi bilo da moj muz ide usporedivati austrijski porezni sustav sa nasim ili njegova tetka ovdasnju medicinsku skrb za nasom.
Dva svijeta, dvije kulture.
I iskreno, nase cure bilo iz cro, bih, srbije, bile u stiklama, cizmama, bose, imale na sebi Chanela, H&M-a, placusu imaju vise duse nego cijela Europa.
Inace kad je Red Capret na tv-u imas reprize CSI, maraton britanskog filma ili vijesti. Neznas koje je vece sranje.
modu obožavam i veselim se svakoj vijesti vezano uz tu "omraženu" modu
u ovoj državi svatko može napisati članak. ajme, kojeg tupila.
Ako u obližnji kafić obučem trenerku ne znači da je to moj stil, ako na posao obučem haljinicu i baletanke to ne znači da je to moj stil, a ako za izlazak obučem štikle to ne znači da je to moj stil - to samo znači da se oblačim ovisno o prilikama i o tome kako se osječam. I mislim da je to sasvim u redu jer da uvijek nosim jedno te isto bila bih dosadna i sama sebi i drugima...
Mislim da je osoba s početka priče pogriješila samo zato što je svoju odječu promijenila zbog dečka a ne zbog sebe same, jer trebamo se oblačiti onako kako se trenutno osječamo, jer ako ćemo se srediti učinimo to zbog sebe i zbog toga što nam se u tom trenutku sređuje a ne zbog frendice ili dečka ili nekog desetog...
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja sa toliko velikom raznolikoscu u odijevanju (narodne nosnje). Hrvati su uvijek veliku paznju posvecivali odijevanju i naglasavali svoj status i bogatstvo kroz odjecu (zlatovez, dukati, nakit priobalja). Mozemo reci da je jutarnja nedjeljna misa bila ravna danasnjim modnim revijama u kojemu su se poput paunova ispred crkve spancirali gradani, seljaci, zemljoposjednici u najboljoj odjeci sa svim blagom (nakitom) na sebi. Bili smo tada tasti i danas smo tasti. Samo umjesto dukata na sebe stavljamo etiketiranu odjecu.
Kada sam u Austriji posjetila muzej narodne nosnje bila sam iznenadena koliko je njihova nacion. odjeca...."jednostavna". Pohvalno je sto se ponose svojim identitetom, pa nije neobicajno da se na svadbi zene spanciraju izbacenim cicama u dindril haljinama. Sada zamislite na na temelju videnog bez istrazivanja poput Grge idem napisati clanak...popljuvala bih Austriju, a zapravo bila sam isuvise ljena istrazivati mentalitet i postaviti vazno pitanje: zasto?
Predlazem da Fashion.hr ovaj clanak proslijedi sociologu koji istrazuje i analizira fenomen mode u nas (npr. prof. Galovicu) te da napise clanak sa identicnom tematikom. Sigurna sam da bi to bilo jaaaako zanimljivo i da bi pisac bacio drugacije svijetlo na ovaj "problem".
i slažem se s Blue Orchid da to što još nemam novaca za Gucci, Fendi i ostale me ne sprječava da uživam u modi, da umjesto ekstenzija i umjetnih noktiju uložim u dobru torbu,a opet moja kosa i nokti budu njegovani..
RSS komentara Dodaj komentar
Molimo, registrirajte se i prijavite da biste komentirali. Hvala.