Egzorcizam

Što se krije iza pada Johna Galliana?

Pad Johna Galliana simbolizira temu koja je u posljednjih mjesec dana, ukusno i neukusno, prožvakana od Tokia do Toronta, od New Yorka do Hong Konga. U montirani medijski proces uključili su se apsolutno svi: od ozbiljnih političkih tiskovina do neozbiljnih trač rubrika. Bez potrebe za ikakvom raspravom, Gallianove riječi za svaku su osudu ali za odgovornost završnog čina u kojem je veliki dizajner stradao odgovorna je isključivo modna industrija, uključujući sve nas koji ju na bilo koji način financiramo.

Uz Marc Jacobsa, Galliano predstavlja posljednjeg kreativnog titana devedesetih. Ta djeca kozmičkog kokaina promijenila su percepciju tada zatvorenih modnih krugova pod ciljem demokratizacije uspavanih pariških kuća. Kako to obično biva, revolucija je pojela svoju djecu. Moda uživa u tom tragičnom patosu koji počiva na koktelu drame i ostataka skupog parfema. Isti dizajner pod čijom je direkcijom nastala slavna „Gaucho" torba postao je prevelik teret za moćni konzorcij koji u svom novom diskursu treba vojsku praktičnih Phoebe Philo i seksepilnih Petera Dundasa.

Od dizajnera se nakon 2008. očekivalo da prestanu biti nedodirljive rock zvijezde već funkcionalni pioniri režima koji poštuje isključivo „kapitalističku verziju kreativnosti". Zvijer treba nahraniti, a za produciranje hrane potrebna je stabilnost i tvornička traka koja besprijekorno radi, neovisno o bipolarnom raspoloženju jednog Galliana ili McQueena. Ali s druge strane, treba shvatiti kako zvijer nije LVMH ili PPR grupacija, zvijer smo svi mi. Čak i oni koji sa gnušanjem odbijaju biti povezani sa modom, utkani su u kompleks „zvijeri koja izlazi iz mora". Ne moramo kupiti Celine torbu ili Gucci cipele da bi nam savjest odjednom bila obilježena kipućim dizajnerskim pečatom. Dovoljno je da kupimo parfem, ruž ili sjenilo za oči i automatski postajemo dijelom zvijeri koja financira industriju luksuza. Analogno tome, Arnault nije imao potrebu slušati svoju savjest pri egzilu Galliana, koliko nas same.

Poanta ove povijesti bolesti leži u činjenici kako je moda oko sebe prije suvereno posjedovala vrlo tanki, ali efikasni, plašt misterioznosti koji nas je zadirkivao i suptilno zavodio. Tu granicu smo pokidali sami onog trenutka kada smo preko blogova, masovne digitalne revolucije i paprazzi fotografija odlučili zagrebati u sve što nas zanima. Vođeni primordijalnim, konzumerističkim nagonom pod geslom „daj sve i daj odmah". Potreba za demistifikacijom dizajnera vođena je potrebom za definiranjem nas samih jer smo se kardinalno izgubili u modnom labirintu čije smo cigle osobno plaćali.

Iz svakog magazina mjesečno ispada po sedam ili osam različitih trendova, hit dizajner sezone postaje hit dizajner sekunde, žena prvo mora platiti deset tisuća eura za Balmain vojnički sako da bi je modni kritičari već iduće sezone ismijavali. Logično, žena je postala ljuta. Žena je kupac i žena je prava zvijer. Zaboravimo na hetero muškarce jer u komparaciji sa moćnim ženama-konzumentima oni predstavljaju beznačajnu pojavu. Također zaboravite na gay lobije jer su istim tim ženama gay lobiji već godinama na vrh glave. Isti oni lobiji koji su devedesetih pokrenuli industriju bilo da se radi o fotografima, dizajnerima ili make-up artistima. Htjeli vi to priznati ili ne, moda je ušla u zrelu fazu matrijarhata. I taj puls je lukavo napipao Bernard Arnault već i prije financijske krize. Ovakva splet okolnosti darwinovski je predvidljiv jer se piramida u odnosu moći i želja itekako promijenila.

Prije svega, moda nije potreba već luksuz kojeg treba konzumirati sa promišljenim oprezom, jedino ako niste supruga kakvog arapskog šeika - tada vam je umjesto opreza potreban kamion da strpate sve što ste kupili. Ali Arnault se ne može pouzdati isključivo u bogate Arape, potrebni su mu apsolutno svi koji će za nečiji rođedan kupiti Diorov parfem, makar se radilo o 8.c. iz kakve provincijske osnovne škole. Jer kad kupiš prvi Dior parfem, ulaziš u čarobni svijet branda i sa vlastitom financijskom evolucijom želiš vidjeti što se krije iza parfema, a tu je Arnault pripremio niz opasnih slatkiša za buduće kupce. Dakle, kada kupuješ brand onda kupuješ cijeli imidž.

Diskonekcija nastaje u onom trenutku kada se ne možemo povezati ili ne možemo shvatiti imidž. Zato je poslovna žena sa sredine priče bijesna jer su je nagovorili da kupi prokleti Balmain sako koji više ne može nositi jer je „minimalizam" u modi. I zato se Arnault uplašio da 8.c. možda više neće htjeti kupiti Dior parfem jer tko više može jamčiti što se nalazi u tom kreativnom neredu koji je stvorio John Galliano?

McQueen se, primjerice, odbio konektirati i prilagoditi pravilima igre „zvijeri" te je izabrao smrt. Galliano je također izabrao smrt ali njegova je bila montirana. Možemo to nazvati egzorcizmom jer bilo je mnogo pokušaja da se Galliana „politički korektno" ukloni ali jednostavno nije išlo. Zato ga se trebalo dovesti na rub i zaklinjati da nešto izgovori, u potpuno nesvijesnom stanju. Utučen, depresivan, isprovociran i beskrajno frustriran. Da je kojim slučajem rekao „volim Sotonu" to ne bi imalo previše odjeka, možda bi se pobunilo par radikalno katoličkih udruga ali Vatikan ne bi prstom mrdnuo. Mogao je reći „volim Gadafija" ali Libija ionako ne predstavlja značajno tržište niti prosječan konzument ima pojma o tome tko je zapravo Moamer Gadafi. Kao idealno riješenje pojavila se malena ali dovoljno otrovna kombinacija: „volim Hitlera". Tko normalan voli Hitlera? Nitko.

Zašto je Galliano to rekao na vrhuncu svog višegodišnjeg egzorcizma? Zato da očajnički naljuti svoje šefove ali i kupce s kojima se odbio konektirati. „Volim Hitlera" je izjavio isti čovjek koji je najbolji prijatelj Naomi Campbell, čovjek koji je najviše, uz Yves Saint Laurenta, promovirao etnicizam i folklora na pistama visoke mode, čovjek koji sam sebe proklamirao kao „modnog Roma", lutalicu i prosjaka kreativnosti.

Nakon što je Galliano izjavio tu svoju ogavnu besmislicu, modni Olimp je pao u naslonjač i odahnuo. Arnault se sigurno oznojio, čvrsto stegnuo svoju kravatu i upio znoj sa čela svilenom maramicom kuće Hermes, koju očajnički želi kupiti. Nakon toga je izišao iz svog ureda i šetao se dugim, mračnim hodnikom razmišljajući dok nije pokucao na pompozna hrastova vrata iza kojih se krila „zvijer". Ušao je sa tremom, napravio šest simetričnih koraka, pogledao „zvijer" u mraku i rekao: „voli Hitlera". „Zvijer" se samodopadno naklonila i zagledala kroz prozor u maglovitu daljinu. Brzinom munje su joj se kroz um provlačile anksiozne misli: „godinama nas je odijevao u nenosive haljine", „tjerao nas je na sumanute dijete u švicarskim klinikama kako bi zadovoljili kriterije njegovih jakni", „hodali smo na cipelama od 25 centimetara", „brijali smo čelo, rezali kosu, već druge sezone lijepili ekstenzije", „navlačili smo suknje od lateksa", „izgledali kao cirkusanti", „nosili smo jebeno krzno već u rujnu".

Gallianov genij bio je snažan ali ipak ne toliko snažan da se nosi sa kupcem koji je isti genij neprestano silovao, tjerao na prostituciju i naposljetku odbacio kao dijete igračku koje se brzo zasitilo. Često je dijelio istu mizantropiju prema ženskom tijelu kakvu je pretendirao McQueen, stvarajući od žena izvanzemaljsku siluetu od 184 centimetra visine i 50 kilograma težine u cipelama od 25 centimetara. Ali iz tog antagonizma ipak su proizlazili ponekad bajkoviti rezultati, kao plod ukradenih trenutaka doba nevinosti između dizajnera i „zvijeri". Idealan dizajner nove modne ere nije onaj koji se stavlja u službu kreativnosti već u službu kupca.

Mučki prorok ovog modnog lova na vještice bio je Tom Ford koji je poput Nostradamusa nagovijestio izumiranje genijalaca pod galopirajućim bičem prodaje. Ne samo što Galliano više nije mogao prodati već je napravio grijeh svih grijeha: njegova slika nije se uklapala u imidž kuće. Njegov boemski izgled i manire poludjelog umjetnika više se nisu mogle tolerirati. Žena ne treba haljinu od trideset metara najfinije svile već praktičnu kockastu kožnu torbu u koju će staviti ruž, mobitel, mali rokovnik i ključeve od auta. Možete li zamisliti Galliana sa minimalističkom torbom u obliku čiste kocke? Nije mogao niti Arnault. S druge strane, žene su danas izvježbani kupci koji su prošli sve oblike diktature od prostačkog Versacea s početka devedesetih do tihog Helmuta Langa i sa njima kao kupcima „više nema zajebancije".

Zbilja mislite da prosječnu „fashionisticu" koja je spremna umrijeti samo kako bi joj fotografija izašla u „Party" sekciji Style.com-a boli briga o Hilteru? Nju samo interesira kako će izgledati senzacionalno, zavodljivo i seksi nakon što je deset sati provela u uredu. Gallianova kostimografija tu više nije mogla pomoći. Zbacivši McQueena (pasivno) i Galliana (agresivno) sa njihovih, nekad nedodirljivih tronova, kupci su izabrali kako je došlo vrijeme da sami promoviraju i konzumiraju modu. Bez vojne diktature, bez teatralnosti i bez filozofiranja.

Zato danas slavni dizajneri pucaju po šavovima, magazini bilježe sve manju tiražu i svatko može postati „sam svoj" modni znalac preko bloga. Zvijer točno zna što želi i kako to dobiti.

Ali nakon toliko desetljeća globalne modne tiranije, možete li joj to zamjeriti?

Grgo Zečić