"Kud svi Turci, tud i mali Mujo"

Kolumna by Ivan Alduk

Harač. Krš. Lom.

Društveni parazit i socijalni invalid. Modno osviješten, a moralno onesviješten. Možda i obrazovan, ali iskustvom na apartima za oživljavanje. Duboko utopljen u vlastite halucinacije, „možebitne" realne recenzije svega o čemu svjestan sam/a nije da njegovo/njezino iskustvo ne krije, a svojstvo kamuflaže, nažalost, urođeno ne dobiješ, naučiš ga ili ne.

Nije bitno. Nikad nije ni bilo, a danas još manje. Površnost, latentnost i intelektualna marginiliziranost uvijek prolaze. Narod ga uvijek „popuši", kako od političara, tako i od novinara, blogera, stilista, dizajnera...  Nije bitno čiji je! Seks prodaje, seks izdaje!

Nakon ovoliko ševe, vrijeme je da se ispovjedimo!

Skrušeno, skromno, ponizno, kršćanski, ljudski i nimalo bahato (a neki bi rekli uobičajeno za njega) ispovijedam se što sam Vas možda zbunio gornjim uvodom, što možda mislite da prijateljujem s Barom i „djetelinom s četiri lista", što mislite da se odavno pozdravih s  normalnim, „zdravim razumom". Konfuzno jest, ali čisto realno, svakodnevno ili, kako bi kazališni kritičari (za svaku drugu predstavu) rekli, „aktuelno". Namjera nije amoralna i društveno jeftina, čisto osobna i tematski opredijeljena da predstavi psihološko i društveno seciranje, kasapljenje, mrcvarenje vlastitosti, života, modnog života i modnih paćenika, zarobljenika, sadista i mazohista. Tko samo ne bi htio biti dio ovog probranog društva?

Tko tu koga ni sami akteri modnog kažuna više ne znaju! „Tko bi doli, sad je gori, a tko doli - gori ustaje!" Nije to ni Gundulićeva ni modna kletva, to je samo život.

„Pet Zdravo Marija i pet Očenaša za ozdravljenje duše", prenagli se svećenik!

„Polako, blaženi, nije to sve. Ima još! Ima još!"

Dragi, presvijetli, milostivi, skrušeni (epiteta nikad dosta za Božjeg čovjeka) Oče, oprostite mi što, kao dijete, poželjeh razmišljati, analizirati, upijati i reproducirati zanimljive informacije i podražaje iz vanjskog svijeta. Oprostite mi što sam (samo)kritičan i prokleti perfekcionist s trunom morala, etike i osobnosti u svakom trenutku života. A i to što nisam dio Vašeg stada! 

Crna ovca. Crna ovca. Nisam jedini!

Oni su odrasli, bave se imaginarnim (s razlogom) poslom, rade na vlastitoj bitnosti zbog te iste bitnosti, oni su poznati da bi bili poznati, a neki su se čak umirovljenjem na jedan dan posrali na sva vlastita moraliziranja i vrijednosti koje lažno predstavljahu, oni su napisali bestseller koji je poljuljao same temelje hrvatskog visokog društva i samim time stvorili novu književnu granu (?) koja, iako nije osvojila Kiklopa, bila jest nominirana jer, kvragu, prodala se u isto primjeraka kao Biblija i IKEA-in katalog, oni su se prozvali lokalnim modnim guruom i ponudili „jaja" na pladnju, one su uhvatile za ta ista „jaja" nogometaša, mljekara i postali kreativci prvog razreda i to samo da bi podržali staru poslovicu: „Govno uvijek prvo ispliva na površinu."

Oni su napravili mnogo toga, a ja sam ih samo poslao kvragu! Kvragu, misleći pritom gdje griješe ljudi koje ja poznajem, koji stvaraju i ostvaruju, koji vrijede.

Griješe li uopće? Žive li ako nisu pod medijskim lupom? Pod istim onim lupom koji će prije staviti osakaćeno truplo na naslovnicu (s naznakom da bi nas fotografije mogle uznemiriti i na taj način kvadrirati ekskluzivnost, zanimljivost i prodati u kojem primjerku više) negoli uspješnu jedinku, ne maticu, koja je ostvarila, stvorila, zavrijedila i (mogla) podučila! 

Pod istim onim lupom u čijem okrilju ljudi odrađuju, skidaju s dnevnog rasporeda ljudske živote i sudbine, stvaraju svoje istine, oblikuju javno mišljenje nenaviklo na filtriranje, ne samo novinarskih nego i svakodnevnih podražaja. Uključujući sineteziju, neki dožive osjetilni, intelektualni slom i više ni sami nisu svjesni što jest , a što doista nije ni približno istinito, realno.

Sve se praši! Šušti, dimi, juri! Tiskaju se hrpe dnevnih, poludnevnih, tjednih, polutjednih, mjesečnih i onih bez mjesečnice novina, otvaraju se internetski sajtovi, kao gljive poslije kiše niču modni b(l)ogovi, a svi su nekako isprazni, nezanimljivi i nalikuju jedan drugome „ko jaje jajetu". Od jučer se novinarom, blogerom, stilistom, kritičarem i dizajnerom nazvahu, a danas im se već pribotuna kompetentnost, ekskluzivnost i originalnost. Ah, nekad se status stjecao cijeli život, a danas ga je dovoljno samo staviti na Facebook!

Modna urednica koja ne zna apsolutno ništa o materijalima i stilovima? Bloger koji nikad nije čuo za Silvia Vujičića? Dizajnerica koja izjavljuje da je bilo pravo umijeće skrojiti puž volan? Medij koji piše kritiku na temelju dobrog ili lošeg odnosa s pojedinim dizajnerom? Nemoguća misija nije, hrvatska modna realnost - svakako da! Modno nebo, zagađeno ispušnim, kreativnim plinovima raznih dizajnera, stilista koji stvaraju te novinara, blogera koji žele razjasniti „što je što, tko je tko i što da, što ne" je odavno stvorilo konfuznu modnu rupu u atmosferi koja za rezultat ima negativno, posprdno, omalovažavajuće mišljenje i doživljaj svega što nosi epitet modnog.

Kako stoga ne zastati, razmisliti, duboko udahnuti i pokušati se nekome predstaviti imenom, prezimenom, titulom, a da ne budemo svjesni da naš sugovornik već ima predodžbu, predrasudu o nama/meni!? Kako mu i zamjeriti kad znamo da i predrasude nastaju na činjenicama? Bolna, iskrena i uvrnuta je istina da se je kreativni posao dizajnera, koji stvara i pokreće cijelu jednu gospodarsku granu, zahvaljujući raznim beskičmenjacima, pretvorio u zanimanje na koje ljudi odmahuju rukom i kolutaju očima!

Slušajući cvrkutanja nekih „modno obrazovanih ljudi" ponekad mi se učini da je lupetanje nogometaša prije/nakon utakmice u kojoj su ostavili „dušu na terenu" i u kojoj im je publika bila dvanaesti, trinaesti... koji već igrač, učini mi se tako milozvučnim, praktički poetskim. Dante u najmanju ruku! Ali pakao, deseti krug pakla je slušati isprazna lupetanja u modnim intervjuima o tome što je u trendu, a što ne kad više ni Bog ni vrag ne zna što doista jest u trendu. Nažalost, u medijima su oni koji ni ne znaju što je trend, a što stil?!

Nekako pri kraju, suha grla zastadoh nakratko, a svećenik preduhitri, izusti: „Tako ti Bog pomogao!"

Pomislih, uz Njegovu pomoć i počeh pisati ovu kolumnu, više osobno, skraćeno seciranje vlastitog modnog života sa svim pozitivnim i negativnim likovima, sa svim princezama i vješticama, kraljicama i mljekaricama negoli „pravu" modnu kolumnu u kojoj bih pokušao tisućama riječi opisati ono što samo jedna slika prikaže. Nerazumno i nepotrebno, kao i činjenica da su/smo svi odjednom postali kroničari svog vremena te svojim spisateljskim (ne)sposobnostima zagadili ovaj planet više od ikakve nuklearne elektrane ili - nasred oceana spiždenog tankera.

Zagađenje nezamislivo.

Svi psuju, hoću i ja! Svi pišu, hoću i ja!

«Kud svi Turci, tud i mali Mujo!»

No, zapitah se - znate li da je ALDUK tursko prezime?

Ivan Alduk