Vjerujete li u ljubav?

Ili ste digli ruke i od same riječi

"...I'm looking for love. Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love..."

Mnogi će misliti da gore navedeni citat zvuči kao čista utopija. I doista u današnjem svijetu crne kronike, sive ekonomije, u svijetu gdje se depresija naziva novom crnom bojom (u skladu s površnom fesh žicarskom terminologijom), u svijetu gdje ini stručnjaci daju stručne analize o privlačnosti muškarca koja je usko povezana s debljinom novčanika, sam spomen iskrene anti-kalkulacijske ljubavi  čini se otrcanim i podložnim ismijavanju.

Iznenadilo me što značajan broj ljudi u mojoj široj okolini više ne vjeruje u ljubav. Jesmo li toliko razočarani da ne vjerujemo u ništa osim u sljedeće razočaranje? Koliko je to pritiska na sljedeću osobu u vašem životu, ukoliko krišom smatrate da je sve osuđeno na propast? Kako uopće zamišljate? Zamišljate li uopće?

Teško je pisati o ljubavi. Mogu rasjeckati materiju u maniri Srećka Horvata pa prikiriti povrijeđenost prošlom propalom vezom objašnjenjem kako se ustvari ionako samo radi o gomili znakova koji nas spajaju i razdvajaju..među nama, nije to uspjelo ni njemu -bar iz ženskog aspekta, nekako povrijeđen sam vrišti iz svake stranice te knjige al ok, svatko se nosi s vlastitim gubitkom kako zna, a i frajer je tako da nisam ni očekivala sve na dlanu.

Sve do nedavno sam istinski vjerovala da sam ljubavni agnostik, točnije da vjerujem u materiju ali ju ne poznajem..odjednom me strefilo da ju ustvari poznajem, samo se izgubila negdje po putu plaćanja računa, životnih stresova, polu-feminističkih nazora, ispucavanja ega koji ne smije pokleknut pred emocijom, uostalom kao i svakom prosječnom Hrvatu/Hrvatici, a sjetila sam je se onaj dan kad sam shvatila da je u tadašnjem odnosu uopće ne vidim, točnije ne dobivam.

Pitala sam, tražila odgovore na sve strane (sve osim Žuži Jelinek očito) i opći rezultat je još uvijek: ljubav-strah/nevjera -1:1

Kaže Marta: „daaa, naravno, apsolutno vjerujem u ljubav, a onda se zamislim nad tim. Pa prije samo godinu dana sam se odricala ljubavi kao samog vraga... Ali tako to ide, kad se radi o ljubavi, prvo reagiram pozitivno i instinktivno, a onda poslije razmišljam o tom. Generalno govoreći ljubav je be-all and end-all, najvažniji element postojanja i nešto najbolje što je čovjeku omogućila evolucija. Muško-ženski odnosi, s druge strane, su fantastično zakomplicirana priča, ali vjerujem da je ljubav, vječna ljubav između muškarca i žene doista moguća. „

S druge strane neke njene frendice su u drugom taboru, točnije NE VJERUJU.  Ne vjeruju nikako da je moguće imati ljubavnu vezu koja je postojana do kraja i ne žele se nikako predati. Glavni razlog jest jer su bile u vezi s frajerom za kojeg su stvarno mislile da je Mr. Right. no na kraju je tip ipak nestao, iz čistog mira, bez ikakvog posebnog razloga, čisto tak, pufff... mjesecima i godinama sada pokušavaju otkriti zašto, "ali ja sam mislila da smo sretni", "pa sve je funkcioniralo savršeno"... gnjevne su, negativne, izdane, bijesne i nikako da dođu k sebi.

Betty kaže: „jako teško pitanje. Podrazumijeva prihvaćanje druge strane baš takve kakva ona jest, ne nužno i razumijevanje. Voliš nekog nerazumno. Voliš makar ga/je u potpunosti ne razumiješ. Do sada mi se dogodila samo jednom ona tvoja: Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love. ....ispalo je da ima rok trajanja. Drugi put sam bila na tragu, ali ipak to nije bilo to. I dalje tražim, al odgovor je:  vjerujem."

Condoleeza mi je ovaj put lansirala odj** a Bojan kaže: „ne verujem, nemam sreće u ljubavi al drago mi je da ti veruješ".

Kad zbrojite sve što ste pročitali ne otkrivam vam ja toplu vodu, svako ne-vjerovanje je samo štit od možebitne boli koju nam je uzrokovala situacije prije, strah da više nikad sebi ne dopustimo da se osjećamo tako, muka u želucu koja je istisnula one leptiriće, kao jedno dobro plasirano „ne volim te" u trenutku kad ste htjeli čuti nešto drugačije.

Sve je jasno, nitko nema beskonačnu toleranciju niti je imun, strah je prirodan sve dok ne postane poput teške kugle koju vucarate za sobom i koja vam onemogućava prepuštanje i opuštanje. Samo, dođe i taj trenutak kad trebate opustiti i otpustiti, što sebe, što duhove koji vam napadaju budućnost. Nije lako ali je moguće.  Možda ne postoji savršen svijet  ali postoji osoba za vas. I doista, ne mora biti savršeno jer ruku na srce najbolje stvari nikad nisu.

Vjerujem li nakon svega?

Rek'o bi jedan: Absofuckinglutely:)

Ljubim vas